| < | srpanj, 2004 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari ili bez njih, to je pitanje.
Opis bloga
Moj blog nema neku višu svrhu. Njegova primarna svrha jest da se ja malo maknem od učenja, jer mi se već počelo mutit u glavi...
Savjet dana
Ljudi slušajte Dire Straits!
Treba izlaziti dok smo još mladi!
Treba izlaziti dok smo još mladi!
E bedara čovječe.... Tu pišem ovaj blog već pet minuta i onda ga ja budala pijana obrišem. A baš sam se divio sam sebi kako trijezno i suvislo razmišljam, kako mi rečenice imaju smisla, i kako niko živ neće primijetiti da sam ja pod gasom i onda mi se desi takvo sranje. Ne tipkaj kad piješ... Sad sam se valjda od tog šoka zbog u nepovrat izgubljenog bloga malo i pribrao, ali svejedno sam zaboravio o čemu sam ja to maloprije ono bio pisao. Valjda sam opisivao događaje zbog kojih je evo došlo do tog mog stanja. Pa da se malo prisjetim... hm, da polako mi se vraća... neka tamna, zadimljena birtija... nas dvojica... pive (bavarije mislim)... neka ne baš sexi konobarica, ali ko se još normalan pali na konobarice... dalje od toga me sječanje baš ne služi, pa ipak je to bilo pred tri sata... Neću više da ne mislite da sam neki pijanac, ali stvarno sam se dobro proveo danas. Još da nisam izbrisao prijašnji blog...
Ne znam bih li se ispričavao što nisam ovako dugo ništa napisao ili ne. Ipak se neću, jer sam imao dobar razlog, što se mene tiče. Euro2004! A kad je nešto takvo na tv ja zanemarujem sve svoje obaveze i gledam tekme. I neću rezimirati ništa što se tamo događalo, jer je to još uvijek bolna tema... a tako sam se veselio... Ma ništa život ide dalje, i bit će još utakmica. Sad kad se ta sva euforija oko toga slegla mogu se vratiti normalnom životu i ne moram cijeli dan razmišljati za koga će Tudor igrati večeras... A i izlasci su mi se sad rapidno povećali, jer kome se izlazi kad reprezentacija gubi... I valjda ću sad imati i vremena da se konačno malo posvetim i ovom blogiranju... I sam Bill Gates, glavom i bradom, se zagrijao za to blogiranje, pa kad može Bill Gates... 
Stavljam led na koljeno i razmišljam što je meni ovo trebalo… Čemu? Što će mi na kraju dana značiti to što sam igrao nogomet, završio faks (još nisam, ali svi putovi vode prema tome), imao obitelj (isto kao pod stavkom prije)? Čemu se truditi kad na kraju krajeva svi završimo u prahu iz kojeg smo i nastali. Što kad za nekoliko milijuna godina ovo naše Sunce ugasne svoje zlatne pruge života i ubije sve živo u našem Sunčevom sustavu, zar više neće biti života u čitavom svemiru? Mora biti nešto više od toga, mora biti nešto više od našeg života. Mora postojati neki viši smisao, neka uzvišenost… neko superiorno biće… Bog… Bez toga ovaj život nema smisla. Ili to ili nam na kraju ostaje samo jedno veliko ništavilo. Crno, hladno, beskrajno ništavilo. Logičnije je da nešto postoji. Nešto mora postojati… jednostavno mora… Ja vjerujem…
Neki kažu najvažnija sporedna stvar na svijetu! Danas za neke i nije više tako sporedna, pogotovo kad ti netko nudi 100 milijuna eura za igrača… A sve zbog neke igre u kojoj 22 igrača na nekoj livadi juri za jednom loptom (citat moje drage mame). No ljudi jednostavno uživaju u tome. Evo ja sam na primjer zbog tog nogometa bio slomio ruku, imao više puta natučena rebra, barem tri uganuća gležnja, istegnute prepone da ne govorim, raskrvavljena usta, nos, bolove po cijelom tijelu, grčevi, upala mišića, i danas najnovije sjebano koljeno i još uvijek ga volim. Oprostite na izrazu ali sjebo sam ga big time! Kako sad izgleda neću se naplesati na godišnjici mature, pa sam si već rezervirao mjesto uz šank… što bi vjerojatno i bio učinio bilo koljeno sjebano ili ne. Je nogomet je grub sport, ali kad gledam ove rukometaše, pa NBA ili nedaj bože hokej ili radby, nogomet mi izgleda ko balet… Čovječe ja sjebo koljeno na baletu… idem si popijem par apaurina da lakše izdržim ovu sramotu…
Ludi izlazak jučer... Jedan od boljih u poslijednje vrijeme. Malo previše alkohola, ali i to bi bilo u redu da nema tako gadne nuspojave. Mamurluk je grozna svar. To ja valjda zbog previše stocka u mojim stock colama... Inspiracija mi je danas nešto slaba, nikako da nađem svoju nit... I'm feeling blue!
Vračam se jučer doma od prijatelja u mrkloj noći i zagledam se u zvijezde. Ima ih tako puno... Gdje je kraj svemira? Možda ovaj naš svemir nije jednini, jer prostor nema kraja... uvijek možeš ići još dalje i dalje i dalje... I možda ima još puno svemira poput našeg. Muči me ta beskrajnost, zar smo mi tako sićušni, tako beznačajni? I zašto smo mi jednini ovdje, zar u tom beskraju zaista nema života i mi smo samo slučajnost? Samo u našoj galaktici sigurno ima sto milijardi zvijezda, a naša galaktika je samo jedna od sto milijardi galaktika , a u svim galaktikama ima možda isto toliko planeta koliko i zvijezda, možda i više, pa kad to sve pomnožimo dobijemo neku veliku brojku. To je strašno puno planeta i malo mi je čudno da ima života samo na ovom našem, pa to je jako puno neiskorištenog prostora… A tko zna, možda postoji i sto milijardi svemira poput našeg, pa se onda ti svi svemiri skupe u nešto, pa i tog nečega ima sto milijardi… i tako u beskraj… I onda tamo negdje, u sredini te beskrajnosti, možda su vrata raja!
...nekoliko sati kasnije. Poslije tri Bavarije i pregledane utakmice finala uefe misli su mi puno bistrije. U birtiji, u kojoj nisam bio već pa ime nekih dvije godine, nema ništa novo, osim nekih novih lica. Odjednom mi dan i nije više tako dosadan. Na kraju je ispalo sasvim dobro. Već sam i prije primijetio da su neplanirani izlasci u pravilu i najbolji izlasci. Možda i zbog toga što si u strci i zbrci pa ti se poveča adrenalin, a onda ako još i popiješ... i eto ti ga. Sviđaju mi se takvi izlasci s dečkima. Mada nema tu nekih uzvišenih tema, sve se svodi na nogomet, kladionice i žene, ali treba katkad i s mozgom na pašu. A sad mirne duše i s laganom vrtoglavicom mogu u krpe! 
Danas me stalno neka fjaka fata... Cijeli dan mi je nekako usporen, trom, moglo bi se reći dosadan. Dosađujem se cijeli dan, to je to! A dan je savršen za dosađivanje. Vani sunčano, ma super. Tako mi je cijeli dan prošao a da nisam ništa smisleno napravio. Danas nisam učio, zbog savršenstva dana uzeo sam odmor. Ionako imam još mjesec dana do roka, a mislim da sam spreman, no ponavljanja nikad dosta. A i učenje mi već pomalo ide na živce. Prije me je nekako ispunjavala činjenica da svakim danom znaš nešto više, ali sada mi više to nije tako važno. Sada me viže zanimaju neke stvari koje nemaju veze sa faksom, valjda je to tako kad se približavaš kraju... Pa se tako uhvatim za vrijeme učenja da razmišljam o nekoj knjizi koju sam pročitao, a koja nema blage veze sa faksom. 
Što je to ljubav? Je li to samo splet kemijskih reakcija u tijelu ili je to nešto više, puno više... ili je ljubav možda samo težak duševni poremećaj?!
Evo danas vidim nešto u Večernjaku o kućnim ljubimcima i sjetim se na mog Đombu. Bio je zlatna ribica i nije se baš puno naživio, ali ne zbog toga što nisam pazio na njega nego mu je takav rok trajanja. Zamisli da ti je prosječni životni vijek jedna godina… e tako je bilo s mojim Đombom. Dobio je ime po Mirzi Đombi, po našem najboljem igraču u Portugalu na svjetskom rukometnom prvenstvu gdje smo by the way bili prvi (ako netko slučajno ne zna). A to što se radi s tim životinjama to, u najblažem slučaju rečeno, nije u redu. Evo na primjer zlatne ribice ne postoje u prirodi nego su ih neki tamo japanci ili kinezi (ko bi ih znao) umjetno stvorili, a pošto sve što nije od prirode kratko traje, tako je i životni vijek moje genetski modificirane ribice bio godinu dana… rekoše mi tako u pet shopu gdje sam mu kupovao hranu. Inače te zlatne ribice nisu baš pretjerano pametne, jer same ne znaju kolko im je dosta klope, pa se mogu prežderati do smrti, a i ono o ispunjavanju triju želja uopće ne stoji. Zato ako si netko misli nabaviti zlatnu ribicu neka nabavi neku s dužim rokom trajanja…
Kao što sam već i rekao, ili natipkao, muški rod je lijen. Pa mi je zato trebalo četri dana da opet nešto i natipkam na blog. Ne da sad ja nemam nekih ideja šta bi ovdje ja to mogao pisati, ali jednostavno lijenost je teška bolest. Ali ne i neizljećiva. Za trening zato uvijek nađem vremena i motiva, isto tako i za kavicu s frendovima ili frendicama. A kad smo već kod kavica, meni je to zakon... i pri tome nije bitno što se pije, glavno da se nađete vas par, ili samo dvoje, i odmah ti je super. Bez tih kavica moj život bi bio mnogo siromašniji. Pa ipak smo mi društvena bića, pa kad je već tako onda je i red da se družimo. Pogotovo u ovo vrijeme, kad je ovaj internet sve preokrenuo naopako. Evo ja imam neke frendove koji skoro više ni ne izlaze, zaboravili su komunicirati ako pored sebe nemaju tipkovnicu ili mobitel. Pa dajte ljudi malo života, nema boljeg nego kad se onak lijepo ispričaš sa nekim, ma uživancija, a pogotovo sad kad je vani lijepo vrijeme... A društvo za kavu može biti raznoliko, od najboljeg prijatelja, do prijateljice, cure, dečka, pa čak i samo poznanika, jer i sam bit tih susreta uz kavicu je upoznavanje. 
Pa dragi moji to ni ja sam ne znam. Još! Pa možda i skužim ako kojim slučajem jednog dana upoznam nekog psihijatra i onda mi on objasni tu čudnu ljudsku potrebu za izražavanjem... Ne znam zašto, ali osjetio sam potrebu da nešto kažem, da ipak nešto ostene od mene, nešto za vječnost. Pošto sam još relativno mlad (23) još nisam učinio ništa što bi mi osiguralo takvu vrstu besmrtnosti, pa mislim da je ovo trenutno najbolji način, barem dok nekome ne spasim život ili sredim Bin Ladena, nađem izvor vječne mladosti ili vječnog života... i takve velike stvari. To će po svemu sudeći još malo pričekati, zato ću se ja za sada držati svog bloga. nisam siguran da ću ga osvježavati baš svakog dana, jer smo mi muškarci poznati ljenčine i ne volimo kad nešto moramo. Zato ćete na ova sitna zrnca mudrosti možda morati malo i pričekati, ali tko zna što nam donosi sutra... možda i novi nastavak ovog blebetanja...